Jedna od prvih asocijacija koje vezujemo uz generacije suvremene djece jest njihovo izvanredno poznavanje novih medija. Ipak, pomisao koja obično slijedi jest kako djeca danas sve manje čitaju. Ove su se dvije asocijacije nužno vezale; novi mediji postali su uzrokom i posljedicom nečitanja.

Svijet računala, interneta, e-čitača, mobitela, mrežnih stranica poput Facebooka, Twittera i drugih, svakom se ljubitelju knjige i čitanja može učiniti izuzetno zastrašujućim. Njihov je broj sve veći, ljubitelja knjige sve je manje… Pa kako onda pobijediti ovog ljutog neprijatelja?

Svi koji se bave poticanjem djece na čitanje (roditelji, učitelji, odgajatelji, knjižničari…) prije ili poslije morat će upoznati i nove medije i ovladati njima ukoliko žele razviti korisne i djelotvorne strategije motivacije za čitanje. Uputa ‘čitanje je dobro za tebe’, ako je ikada i imala utjecaja na djecu, u suvremenom dobu svakako nije dovoljna.

Kako već biva, prije no što utječemo na promjene kod drugih, potrebno je izmijeniti samoga sebe. Pitanje s kojim se pritom moramo suočiti jest – odakle dolazi strah koji često osjećamo spram novih medija te je li taj strah opravdan? Izvor straha od novih medija zapravo nije ništa neobično; on se temelji na opservaciji (djeca doista sve manje čitaju knjige) i onome što smo do sada mogli zaključiti temeljem prijašnjih iskustava. Kako bismo objasnili korijene ovoga straha, moramo se malo vratiti u prošlost.

Naime, književnost je oduvijek pratila novitete suvremenoga doba. Tako je i usmena književnost pojavom pisma bivala zapisana i time započinje doba pisane književnosti. Pojavom tiskarskog stroja pisana se književnost također osuvremenjuje. Upravo ovaj odnos usmene i pisane književnosti dobar je prikaz što se događa kada se susretnu tradicionalno i suvremeno – tijekom vremena, ono što je suvremeno postaje uobičajeno pa tako primjećujemo kako novi medij potiskuje onaj prethodni. Tom analogijom možemo zaključiti kako su danas pisana književnost i knjiga postali tradicionalnim medijem, a posljedicom toga, očekuje ih jednaka sudbina kao i usmenu književnost.

Sagledajmo ovu temu ipak malo pozitivnije: knjiga jest stari medij, ali na sreću, to ne znači da i književnost izumire. Kako bi preživjela u suvremenom dobu, književnost se tek transformira u nešto drukčije oblike. Danas tako postoji cijeli niz žanrova, oblika elektroničke književnosti (digitalna, novomedijska književnost).

Druga ohrabrujuća činjenica jest da čitanje ne izumire, već i ono samo ‘mijenja svoje ruho’. Ono što se razlikuje jest medij iz kojega se čita. Naime, čini se da djeca danas zapravo čitaju više no ikada. Jedan od razloga jest taj što su im materijali sve dostupniji, a počesto i zanimljivo prezentirani (unutar novih medija redovito su popraćeni slikom, zvukom, videom i sl.). Zanimljivo je da su tekstovi koje djeca čitaju pretežito novinski članci, informativni i zabavni tekstovi, blogovi (koji su nam najinteresantniji jer su često u formi eseja, kritika i dnevničkih zapisa).

Ljubitelji fikcije i zagovornici klasika mogu prosuditi kako se na listi onoga što se čita prije svega nalaze tekstovi manje umjetničke vrijednosti. Ipak, ukoliko želimo doprijeti do današnje djece, ne trebamo se toliko brinuti o tome što djeca čitaju, niti iz kojeg medija, već moramo razumjeti promjene koje se događaju prilikom razumijevanja pročitanog sadržaja.

Prošlo je doba kada smo se brinuli o tome čitaju li djeca ili ne – ključno pitanje danas zapravo je: ‘Kako djeca razumiju pročitano?’ Jer, kao što će u daljnjem tekstu biti navedeno, najveće se promjene događaju na području pristupa tekstu, razumijevanja i procesuiranja informacija.

Kako bismo razjasnili ovu problematiku, morat ćemo na trenutak zaći u područje neurolingvistike.

Neurolingvisti se već dugo vremena bave proučavanjem procesa čitanja i razumijevanja pročitanog. Maryanne Wolf, voditeljica Centra za čitanje i istraživanje jezika na Sveučilištu Tufts (SAD), tako objašnjava nekoliko zanimljivih činjenica: prije svega, ljudski mozak nije stvoren za čitanje. Riječ je o naučenoj vještini reorganizacije vizualnih i jezičnih procesa. Povezivanje vizualnog izgleda slova/riječi s njihovim značenjem naziva se kružnim putom (ili strujnim krugom). Mladi čitatelji imaju nešto drukčiji pristup ovome procesu čitanja jer se spomenuti krug neprestano osvježava kako bi se poveznice među neuronima ustalile (njihov mozak još uvježbava vještinu čitanja). Kružni put je proces koji se uči i vježba, a ovisi o izloženosti čitanju i kulturološkim čimbenicima.

Primjerice, kružni put kod Kineza više se temelji na vizualnom dijelu mozga nego lingvističkom (kao rezultat specifičnog likovnog kineskog pisma). Taj strujni krug također ovisi o mediju s kojeg se čita. Naime, ono što neurolingvisti nazivaju reading brain – čitateljski mozak – uči kako pristupiti i integrirati informacije koje posjeduje i koje je upravo stekao. Naš mozak pristupa različitim vizualnim, semantičkim, zvučnim i drugim informacijama, zatim dekodira (dešifrira) napisano radi razumijevanja.

Taj proces traje oko 300 milisekundi i kod većine čitatelja taj je proces postao automatiziran, što nam daje dodatnih 100 do 200 milisekundi za sofisticiranije aktivnosti. Stoga naš mozak poseže za drugim informacijama (vrši analogije s postojećim informacijama, stvara kontekst, kritički analizira); ovaj je proces nužan za stvaranje naših misli iznad teksta, odnosno, dubinsko čitanje. Upravo putem dubinskog čitanja nastaje naš doživljaj teksta, razvija se ono što romantičarski nazivamo ‘unutarnjim svijetom’.

Čitanje s novih medija zahtijeva drukčije procese: nakon dekodiranja slova/riječi i njihovog povezivanja s lingvističkim značenjem, mozak zastaje – ne kreće u sljedeću etapu (povezivanje asocijacija i dr.), stoga dubinsko čitanje izostaje. Razlog ovog ‘krnjeg’ procesa jest u brojnim distrakcijama. Čim je završio dekodiranje riječi, mozak kreće u dekodiranje sljedećih informacija na ekranu (slike, zvuka, videa, itd.). Rezultat ovakvog čitanja nije samo drukčije razumijevanje teksta, već i stvaranje drukčijega mozga.

Mnogi istraživači upozoravaju kako novi mediji mozgu daju osjećaj užurbanosti procesuiranja mnoštva informacija jer naš mozak reagira na stimulirajuće informacije kojih su novi mediji prepuni. Sjetimo se samo ‘raspona pažnje’ – djeci koja imaju manji raspon pažnje, novi mediji su izuzetno interesantni jer njihovom mozgu pružaju pregršt novih informacija koje zahtijevaju procesuiranje.  Istraživanja neurolingvista pokazuju kako je čitanje sadržaja online sporije (20-30%). Problematika e-čitanja (čitanja s računala) nalazi se u distrakcijama jer materijali prikazani na računalu obiluju dodatnim stimulansima (video, zvuk, reklame i sl.) koje odvraćaju čitateljsku pažnju. Prilikom elektroničkog čitanja, čitatelj se svake 3 minute prebacuje na drugi projekt (primjerice, zastaje s čitanjem te razgledava slike na ekranu ili otvara nove web stranice), te je u prosjeku potrebno 23 minute da se ponovno koncentrira na početni sadržaj. Ovakva brzina izmjene aktivnosti neminovno utječe na dubinsko razumijevanje pročitanog. Nadalje, čitanje knjige omogućuje okretanje papira, što utječe na vizualno pamćenje sadržaja – a što izostaje kod čitanja online. Neke od ovih problema rješavaju nove generacije e-čitača (poput Kindla) koji donose tekstove s manje distrakcija, a pružaju potrebnu interaktivnost s tekstom.

Govoreći o važnosti čitanja, obično spominjemo kako čitanje knjiga razvija razumijevanje, vokabular, ali prije svega, čitanje nas uči zadovoljstvu polako rastuće anticipacije (predviđanja), postupnom zaključivanju uzročno- posljedičnih veza, projekciji sebe u imaginarne svjetove…Sve navedene odlike čitanja zapravo leže u sferi dubinskog čitanja, čitanja ‘iznad teksta’ – važnog procesa koji u novome mediju izostaje.

Zašto se književnost mijenja u novome mediju?

Osnovno obilježje (tradicionalnih) priča jest – linearnost. Priče su linearne, što znači da čitanjem postupno otkrivamo radnju, upoznajemo likove i sl. Kako bismo shvatili ‘C’, moramo pročitati A – B – C (npr. uvod, zaplet, rasplet). S druge strane, ovakav je tekst izuzetno nedinamičan, štoviše, dosadan novome mediju koji je po svojoj prirodi vrlo dinamičan i razigran.

Zamislimo samo knjigu od dvjestotinjak stranica koja je vjerno prenesena na računalo (npr. u pdf formatu). Čitajući tekst (obično pisan crnim slovima na bliještećoj bijeloj pozadini), monotonim kliktanjem miša prelazimo na druge stranice. Ovakvo je čitanje vrlo nespretno i nezahvalno. Stoga se originalnom tekstu u novome mediju dodaju linkovi (poveznice) ili se tekst obogaćuje popratnim sadržajima poput zvuka, animacije, boja i sl. Primjerice, klikom na neku riječ preskačemo odlomak, otvara nam se novi prozor s dodatnim informacijama o pojmu ili iskače skrivena ilustracija i sl

Ovakav način čitanja gdje ne trebamo nužno pratiti linearnu strukturu teksta naziva se nelinearnim čitanjem ili čitanjem s prekidima u narativu. Čitatelj sada postaje i slušateljem i gledateljem, a nerijetko i igračem (u oblicima koji od njega zahtijevaju svojevrsnu interakciju).

U takvom multiosjetilnom okruženju, priča više nije u središtu čitateljske pažnje. U mnogim je primjerima vidljivo kako multimedija (slika, zvuk, animacija) nadjačava sam sadržaj, kao primjerice u slikovnicama u kojima je ilustracija dominantnija od priče. Pažnja čitatelja se više usmjerava na pokretno – animaciju, zvuk, a manje na samu priču, odnosno tekst.

Poznati teoretičar medija, Marshall McLuhan, već je 70-ih godina najavio promjene koje će ovakav način čitanja izazvati kod ljudi. McLuhan je najavio kulturološku mijenu koja nas očekuje jer promjena načina čitanja i pristupa tekstu ne znači samo promjenu podražaja, već i naše svijesti o sadržaju. McLuhan tako najavljuje kraj linearnih, sekvencijalnih, homogenih tekstova, ali i oblika mišljenja i percepcije.

Učitelji koji su imali prilike raditi s više generacija neminovno će primijetiti ove promjene svijesti koje se događaju kod djece. Današnja djeca jednostavno drukčije razmišljaju.

Proces mišljenja je ubrzan, djeca mnogo lakše interpretiraju informacije, sposobna su za multitasking (istovremeno obavljanje više radnji), lakše pronalaze prečace do cilja. Mnogi teoretičari zato nove generacije djece nazivaju goal-oriented (usmjerene na cilj) gdje djeca čak uspješno dolaze do cilja, ali bez strpljenja ili razumijevanja uzročno-posljedičnih aktivnosti koje će ih do cilja dovesti.

Sklonost drukčijem narativu vidljiva je ponajviše u današnjem humoru privlačnome djeci. U poznatim animiranim filmovima poput Family Guy, American Dad ili Robot Chicken tako možemo vidjeti kako se narativ neprestano prekida različitim (nepovezanim) uletima i komentarima; primjerice, pratimo interakciju dvaju likova i scena se odjednom prekida te se pokazuje posve nepovezana scena reminiscencije lika ili čak posve neopravdani prikaz neke medijske ličnosti, nepoznatoga lika i sl. Ovakvo prekidanje narativa nekoć je bilo rezervirano samo za odrasle čitatelje.

U dječjoj se književnosti zapravo težilo linearnom pripovijedanju, a maksimalni doseg nelinearnosti bio je u paralelnim radnjama. Ipak, u današnje vrijeme, čini se da djeca bez problema prate izuzetno isprekidan narativ i to bez većih poteškoća razumijevanja.

Navedene informacije nas ne bi trebale uplašiti; naprotiv, ukazuju nam kako je čitanje knjiga izuzetno važno ukoliko želimo da djeca razviju sposobnost linearnog, uzročno-posljedičnog razumijevanja. Ipak, moramo uzeti u obzir da je njihova podražajnost jednostavno – drukčija. Ukoliko djecu doista želimo poticati na čitanje, moramo se oduprijeti strahu od novih medija. Novi mediji nisu zlo naspram knjige koja je uvijek prikazivana kao nešto dobro. Rješenje će i opet biti u kombinaciji obaju medija.

Prije svega, već stoljećima gledamo kako se književnost prelijeva u druge medije – tako smo gledali brojne dramatizacije, pa zatim prelazak književnosti na film, u strip itd. Svaka priča, a posebno ona dobra, kad-tad želi zaživjeti u nekom drugom mediju. I to je njezino bogatstvo.

Spomenuti su oblici adaptacija danas prilično uspješno integrirani u nastavu. Sjetimo se samo stripa koji se dugo vremena smatrao ‘zlim’ jer su djeca radije čitala stripove no knjigu. Danas strip često koristimo za objašnjavanje novih pojmova; gotovo sve čitanke strip koriste prilikom objašnjavanja djeci teških jezičnih i pravopisnih pojmova. Jednako tako, dugo vremena ‘omraženi’ film danas je posve uspješno integriran u nastavu. Zašto onda na jednak način ne bismo prihvatili i nove medije? Implementacija novih medija u nastavu zahtijeva oživljavanje (toliko spominjane) korelacije i projektne nastave. Zasigurno ste i u svojoj učinioci više puta (čak i intuitivno) posegnuli za novim medijima.

Primjerice, na satu prirode i društva, kad učimo neki pojam (npr. kralja Tomislava), djeci možemo prikazati dokumentarni film koji se bavi ovom temom, ili zatražiti od učenika da na internetu pronađu relevantne informacije (fotografije, zanimljivosti). Prilikom integracije novih medija u nastavu, nužno je osvijestiti kako je njihova zadaća u sužanjskom odnosu prema sadržaju i razumijevanju sadržaja. Ne zaboravimo, i knjiga je medij – nositelj informacija. Novi mediji stoga mogu nam poslužiti kao zanimljivija varijanta prikazivanja određenih informacija.

U (ne)kulturi suvremenog čitanja, potrebno je odustati od ideje kako ćemo djecu privući na čitanje – čitanjem lektire i klasika. Čini se da će lektira (samostalno čitanje kod kuće) postati našim krajnjim ciljem, a kao dokaz da smo stvorili prave, dobre čitatelje.

Kako bismo došli do ovog famoznog cilja (uspješne lektire), bit će ipak potrebno preispitati korake koji su potrebni za stvaranje uspješnog čitatelja. Nažalost, ne možemo se pouzdati da će djeca samostalno, u roditeljskom domu, posegnuti za knjigom. Stoga je naš zadatak omogućiti im prostor i vrijeme za čitanje, i svakako, zanimljive materijale.

U sljedećem članku, donosimo nekoliko ideja kako poticati čitanje u digitalnome dobu.