U nekom trenutku lektiru smo počeli poistovjećivati s obaveznim čitanjem. Doista, i sam termin lektira (nastala od latinskoga legere) znači čitanje, pročitano štivo. Ipak, zaboravljamo da je lektira prije svega – sredstvo poticanja čitanja. Štoviše, riječ je o sredstvu poticanja čitanja iz užitka.

Tijekom osnovnoškolskog, a zatim i srednjoškolskog obrazovanja, lektirni popis služi kao preporuka knjiga koje bi učenici određene dobi trebali pročitati, s uvjerenjem da će im pomoći u upoznavanju književne umjetnosti, a ujedno i u boljem razumijevanju svijeta i samoga sebe. Tako zamišljena lektira zahtijeva da je dijete samostalno čita kod kuće, a s dugoročnim ciljem razvoja čitalačkih navika; jer za očekivati je da će ugodno iskustvo čitanja mladoga čitatelja nagnati da i u budućnosti ponovno posegne za knjigom.

Nastavni sati lektire trebali bi biti mjesto susreta čitatelja – učenika i učitelja – te prostor razmjene mišljenja, produbljivanja razumijevanja, artikulacije doživljaja i u konačnici, stvaranja i izražavanja inspiriranog knjigom.

Stoga se nameće zaključak da lektira nije samo čitanje – jer čitati možemo i zanimljive članke u novinama i objave na društvenim mrežama. Naprotiv, lektira je neraskidivi spoj i čitanja knjiga i razgovora o knjizi i nadahnuća za vlastito izražavanje i stvaranje u mediju teksta. Tek kada se pod nazivom lektira obuhvate svi ovi pojmovi, ona će postati ono za što je namijenjena – portal djeteta u svijet književnosti i užitka samostalnoga čitanja, saveznik u stvaranju neraskidivoga prijateljstva između djeteta i knjige.

Na (virtualnim) stranicama koje slijede istraživat ćemo aktivnosti i ideje pomoću kojih će lektira – u svom punom sjaju – oživjeti u našim školama, učionicama i domovima.