Čitanje u razredu može se izvoditi u sebi, naglas, u parovima ili skupinama. Također, zaboravili smo čitanje u nastavcima, a koje može biti sjajan način zajedničkog čitanja nešto teže (ili veće) lektire. U školi svakako imamo mogućnost isprobati sve oblike čitanja, bilo izmjenično ili paralelno. Pritom, čitanje u sebi ima mnoge blagodati: “Brojna su istraživanja pokazala kako čitanje u sebi može unaprijediti učenički vokabular, razumijevanje i motivaciju.” (Gardiner, 2005: 70).

Pouzdajući se u ovu činjenicu, u Americi brojne škole provode projekte čiji je cilj omogućiti djeci vrijeme i prostor za čitanje:

– Projekt “Reading time – Drop everything and read” (D.E.A.R.) zahtijeva da se jedan školski sat posvećuje isključivo čitanju3. U Hrvatskoj se ova aktivnost u razredima provodi pod imenom PSIČ ‘Pusti sve i čitaj’.

– “The Knowledge is power” 4, program pokrenut u Washingtonu, potiče škole da ne koriste čitanke i udžbenike; škole su kupile pozamašan broj knjiga koje se izmjenjuju među učenicima, a koje svaki učenik ponaosob iščitava tijekom dana.

Prema iskustvu učitelja, dobar način provedbe ovakvih projekata jest uvođenje redovnog vremena čitanja u sebi. Primjerice, svaki dan možemo odvojiti 20-ak minuta tijekom kojih će djeca čitati knjige ili tekstove koje im pripremimo. Ovo je vrijeme isključivo posvećeno čitanju (tradicionalnoga) teksta koje, zatim, možemo upotrijebiti kao polazišnu motivaciju za ostatak dana i ostale nastavne predmete.

“Kad se učenici naviknu na knjige kao nešto uobičajeno, čitanje će postati dijelom njihova života.” (Gardiner, 2005: 67)

Doista, djeca danas knjigu promatraju kao nastavno sredstvo, a pojam knjige poistovjećuje se s udžbenikom. U želji za poticanjem čitanja, potrebno je preispitati vlastite stavove o tome što je sve literatura.

Zanimljiv projekt naziva BUBBA’s Program potiče čitanje neobičnih knjiga koje se bave djeci zanimljivim tematikama (knjige koje govore o prirodi i svijetu iz neobične perspektive, npr. slikovnice tipa “Ovo je odvratno”, “Što to smrdi” i sl.). Potonji primjer možemo povezati s citatom nepoznatog autora “Knjižnica u koju ne dolaze dječaci nešto ne radi kako treba”. Doista, zašto učenicima ne dopustimo čitanje Guinessove knjige rekorda, knjiga o robotima, nogometu i sličnim, djeci zanimljivim temama?

Spominjana (međupredmetna) korelacija lako se može ostvariti ponudimo li učenicima izbor iz literature koja se bavi specifičnom tematikom ili, još bolje, osluhnemo li njihove interese. Ukoliko znamo da je među učenicima neka tema izuzetno popularna (neko su vrijeme to bili dinosauri), možemo im ponuditi knjige koje se bave ovom temom.

Evo nekoliko primjera kako poticati čitanje literature koja se bavi djeci zanimljivim temama:

• prikupljajte isječke iz novina, časopisa, stripova i tematski ih organizirajte kako biste učenicima u nekom trenutku ponudili određene sadržaje (imate li u knjižnici knjige o izradi stripova ili knjige imanentnih strip-crtača?);
• ponudite im detektivske priče ili priče o duhovima (organizirajte pričanje detektivskih priča u nastavcima ili Dan strašnih priča);
• ponudite im biografije rock zvijezda, sportaša i sl.;
• redovito sakupljajte kritike suvremenih djela, filmova, glazbe od njihova interesa;
• pratite sjajna ostvarenja strane literature (stariji učenici mogu prevoditi za mlađe učenike npr. pjesme Shela Silversteina, Dr. Seussa);
• čitanje serijskih nastavaka pospješuje čitalačke navike: omogućite im pristup knjigama koje su pisane u nastavcima (npr. popularna serija pustolovnih romana Pet prijatelja, Enid Blyton) ili napravite listu knjiga koje se bave sličnom tematikom kako bi, po završetku jedne, djeca mogla lakše pronaći i ostale knjige;

I svakako, prvo pročitajte knjigu, a zatim pogledajte adaptaciju iste na film ili video-igru.

Također, biranje teme ne mora nužno biti vezano uz nastavu ili čak dječji interes. Ne zaboravite, djeca također prate zbivanja u svijetu. Primjerice, nedavno smo bili svjedocima tsunamija. Ova tragična situacija djeci zasigurno nije promakla. O ovom i sličnim zbivanjima u svijetu možemo s djecom porazgovarati i nakon čitanja novinskih članaka, slušanja radioemisija ili čitanja knjiga koja se bave sličnom tematikom (npr. Frank Lyman Baum, Čarobnjak iz Oza).

Jedno od najvažnijih pravila poticanja na čitanje, kao i uspješnog ovladavanja novim medijima, jest postavljanje sadržaja u kontekst. Stoga nije naodmet spomenuti kako su rasprava i razgovor o pročitanom izuzetno važan segment učenja razumijevanja. Interakcija jest dinamičan proces koji treba uključivati učenika – djelo – učitelja/učiteljicu.

Također, poticaj na čitanje zasniva se na motivaciji na čitanje, tijekom čitanja i nakon čitanja. U razredu možete pokušati sljedeće:

• knjige u razrednoj knjižnici označite bojama kao simbolima različite čitalačke razine (‘karate pojasevi’). Čitalačke navike i mogućnosti djece su različite. Ovu je činjenicu važno osvijestiti i u samim učenicima, ali jednako tako postaviti im izazov (prelazak na ‘viši’ karate pojas);
• u dogovoru s knjižničarkama, djetetu slabijih čitalačkih navika pošaljite personaliziranu poruku poput ‘čeka te nešto u knjižnici’, a knjigu odaberite posebno za njega;
• postavljajte neobična pitanja na koje djeca moraju naći odgovore pomoću dodatne literature, interneta i sl. (npr. Zašto je nebo plavo?) ili čak napraviti popis knjiga, članaka i sl. koje se bave ovom temom;
• zadajte im zanimljiva istraživanja (npr. o nogometu, svemiru) gdje je zadatak pronaći knjigu, članke itd. koji se bave ovom temom;
• naprednijima dajte da čitaju novije naslove i napišu recenzije. Objavite njihove recenzije i kritike;
• neka djeca izrađuju i ilustriraju svoje knjige; napravite cirkulirajuću knjižnicu (djeca vole čitati uratke svojih kolega; ova aktivnost ima utjecaja na njihovo samopoštovanje, ali i samokritiku);
• neka učenici iz knjiga koje čitaju ispisuju citate; svoje citate mogu prikazati i u obliku grafita. Od sakupljenih materijala načinite razrednu knjigu;
• izradite knjigu omiljenih likova u koju djeca zatim upisuju informacije o liku ili knjizi koju su pročitali (npr. Enciklopedija čudovišta);
• učenici mogu pisati nastavke pročitanih knjiga ili odgledanih filmova;
• u vrijeme karnevala, neka dođu maskirani u omiljeni lik iz knjige ili filma;
• raspravljajte o događanjima u svijetu – neka učenici pročitaju članak iz novina i raspravljaju o odabranoj temi;
• organizirajte neobična natjecanja i ujedno oživite neke oblike usmene književnosti: natjecanje u brzalicama, igrama rukama, gumi– gumi;
• jednom mjesečno organizirajte Show n tell natjecanje.

Prije uvođenja novih medija kao redovitih referenci u nastavi, podsjetimo učenike zašto je čitanje važno. Osvješćivanjem važnosti čitanja kod djece postići ćemo kritički pristup prema novim medijima i njihovo odgovornije korištenje. Umjesto ranije spomenute izjave ‘čitanje je dobro za tebe’, pokažimo im konkretan primjer što se događa prilikom čitanja, a što prilikom korištenja vizualnih medija.

Učenicima možemo pročitati ulomak iz nekog teksta, primjerice Čudnovate zgode šegrta HlapićaIvane Brlić- Mažuranić: “Bio je neki mali postolarski šegrt, koji nije imao ni oca ni majke. Zvao se Hlapić. Hlapić bio je još malen kao lakat, a veseo kao ptica. Cijeli je dan sjedio u poderanim hlačama i crvenoj košulji na malom postolarskom stolcu…”

S druge strane, pokažimo im sliku Hlapića iz animiranog filma. Povedimo razgovor s učenicima o sličnostima i razlikama između pročitanog teksta i vizualnog medija odnosno, gotovog proizvoda (koji je tek interpretacija jednog autora, npr. animatora, grafičkog dizajnera, programera i sl.).

S učenicima mlađih razreda možemo napraviti sličan kratki eksperiment. Pročitajmo im priču ili tekst kao u primjeru:

Priča koja ne govori o velikom ljubičastom slonu

Vi sada ne čitate priču o velikom ljubičastom slonu.

Vi čak i ne mislite na velikog ljubičastog slona.

Molim vas, nikako nemojte misliti na velikog ljubičastog slona!

Tko misli na velikog ljubičastog slona?

Koji u surli drži veliki cvijet…? Tko?

Nakon ovoga eksperimenta djeca obično kroz smijeh konstatiraju kako su doista svi pomislili na slona. Objasnimo im kako je razlog tome taj što naš mozak razmišlja u slikama – svaki put kada nešto čitamo/slušamo, u našoj se glavi stvaraju brojne slike i asocijacije. Na taj način gradi se naš unutarnji svijet koji je posve originalan. Naime, postavite učenicima pitanje – koje je boje bio cvijet u slonovoj surli? Neki će vam učenici odgovoriti kao je cvijet bio žute boje, neki su vidjeli cvijet bijele boje i sl. Pokažimo zatim djeci crtež, primjerice, slona koji u surli drži plavi cvijet.

U razgovoru s učenicima možemo zaključiti se gledajući jedno vizualno rješenje zapravo uvelike ograničavamo. Navedeni su primjeri jednostavan način kako kod djece možemo osvijestiti što se događa kad čitamo, a što kada informacije dobivamo iz vizualnog medija.

Ipak, s obzirom na to da djeca izuzetno vole nove medije (televiziju, računala, internet, video-igre i sl.), bilo bi pogrešno nove medije nazivati manje vrijednima i posve ih isključiti iz nastave. Umjesto toga, osmislimo ideje kako pomiriti nove i tradicionalne medije. Primjerice:

• zadajte učenicima da dramski ili stvaralačkim pisanjem prikažu najdražu filmsku scenu/scenu iz video–igre/scenu iz romana u obliku stripa;
• pokažite im kako sami mogu izraditi svoj časopis ili knjigu (npr. program Microsoft Office Publisher);
• pisanje knjige snimanja je izuzetno dobra aktivnost jer djecu uči postupnosti;
• organizirajte video–družine u školi: demistifikacijom novih medija djeca uče njihove prednosti i mane. Snimanje filma je jedan od najnapornijih, najpostupnijih načina pripovijedanja!
• organizirajte večeri video-projekcija. Učenicima možemo zadati da istraže

neki pojam, temu ili autora, a zatim im pokažemo film. Pitajmo ih što su novoga naučili. Što u filmu nije rečeno? (Npr. kad uče o Ivani Brlić- Mažuranić, možemo prikazati dokumentarac o njezinu životu.);

• otvorimo razrednu Facebook stranicu ili stranicu Kluba ljubitelja knjige;
• zajedno s učenicima napišimo listu zanimljivih Facebook ili web stranica;
• aktivnost ‘Putujemo Hrvatskom/ svijetom’ – na razrednoj karti označimo mjesto; zadatak učenika jest pronaći zanimljive informacije ili legende o kraju;
• na razredno računalo (ili računalo u knjižnici) stavimo isječak iz filma (ili audio zapis), a zadatak učenika jest doznati/prepoznati o kojem je filmu riječ;
• ne zaboravimo na jezičnu aktivnost slušanja: internet obiluje besplatnim audio knjigama (gdje narator čita bajke, priče);
• u razredu i sami možemo napraviti snimanje učenika (pomoću jednostavnih programa za snimanje i editiranje, npr. Cool Edit Pro, Audacity i drugi);
• oživimo ponovno dopisivanje među učenicima; uključimo li pravopisni program (takozvani Croatian Proofing) u Word dokumentu, učenici će pisati na računalu te ujedno vježbati pravopis;
• napravimo SMS listu riječi i njihova značenja (lista često korištenih kratica prilikom pisanja SMS poruke);
• zadajmo učenicima da napišu ideju za priču (ili scenarij) koji stane u jednu SMS poruku.

Razumijevanje prije svega Današnje su generacije djece pravi stručnjaci za nove medije i koriste ih sa zavidnom lakoćom. U želji da budemo moderni učitelji, ipak, vjerujem da ne treba novim medijima podilaziti, ali ne treba ih se ni plašiti. Prvi korak u svladavanju otpora prema novim medijima leži u njihovu boljem razumijevanju. Navedena su istraživanja pokazala kako je tradicionalno čitanje knjige nužno za razvijanje razumijevanja i dubinskog čitanja. Na neki način, oni su potvrda našem intuitivnom osjećanju i brizi za knjigu koja je sve manje zastupljena u dječjem životu.

Djeci je potrebno osigurati vrijeme i prostor za čitanje, motivirati ih prije čitanja, tijekom i nakon čitanja, a kako bi poželjela ponovno primiti knjigu u ruke. Novi mediji ne mogu i ne smijudjeci mnoštvo raznovrsnog materijala biti jedinim sredstvom/medijem s kojeg će djeca čitati. Iz ranije navedenih razloga, novi bi mediji zapravo trebali biti u sužanjskom odnosu prema priči, odnosno sadržaju koji se čita. Njihov je zadatak prenijeti informaciju na djeci zanimljiv način, ali nikako ne i nadići sadržaj koji prenose.

Upoznavanjem novih medija i ovladavanjem njima (barem osnovnim), možemo ih učiniti vrijednim doprinosom u izvedbi nastave. Ukoliko vam ponestane ideja kako pojedini medij upotrijebiti a da njegova uporaba ne bude sama sebi svrhom, sjetite se 4 jezične djelatnosti (slušanje, govorenje, čitanje i pisanje) i osmislite ideje za svako područje.

Primjerice, ukoliko želimo vježbati slušanje, posegnimo za audio kazetama ili CD-ovima na kojima smo i sami odrasli (a gdje glumac čita priču, uz povremeni zvučni dekor). Na internetu danas možete naći bezbroj takozvanih talking stories (‘priče koje govore’) u kojima dijete može čitati priču i istovremeno slušati naratora koji priču čita. U Hrvatskoj također postoje primjeri vrlo uspješnih narativnih interaktivnih priča. Interakcija u ovim pričama leži u povremenom kliktanju mišem i otkrivanju skrivenih simbola, pokretanju animacija i sl., a što ne pruža previše distrakcija prilikom čitanja odnosno slušanja.

Govorenje, kao jezična djelatnost, lako se može povezati s gotovo svakim sadržajem, bilo u obliku dramatizacije (npr. dramatizacija scena iz filma, video-igara) ili usmenog stvaralačkog izražavanja.

Čitanje je, kao što je u više navrata spomenuto u radu, neizostavan i važan segment opismenjavanja djece. Imajući u vidu drukčija htijenja i sklonosti današnje djece, ponudimo učenicima konkretno vrijeme i prostor za čitanje, kao i korisne i njima zanimljive materijale. Pritom, odustanimo od ideje kako se dobar čitatelj razvija samo čitanjem propisanih klasika. Ponudimo djeci mnoštvo raznovrsnog materijala različitih (i njima zanimljivih) tema – stripova, novinskih članaka, kritika i eseja, blogova, a koji će ih motivirati za čitanje opsežnijih djela.

Pisanje je djelatnost koja se lako može implementirati u gotovo svakom stvaralačkom dijelu sata. U želji da spojimo dječji interes i ovu aktivnost, omogućimo im da pišu o onome što vole. Primjerice, sažimanje filmske priče (njihova omiljenog animiranog filma u priču), dopisivanje SMS porukama, e-mailovima, ili pretakanjem medija jedan u drugi. Video-igre, primjerice, sadrže zanimljivu tročlanu strukturu kao i linearna priča (uvod, zaplet i rasplet) – stoga možemo zatražiti od djece da napišu priču koja je osnovica njihove omiljene video-igre.

Mogućnosti za uspješnu integraciju novih medija u nastavu je zaista mnogo. Nije čak potrebno da njima posve ovladate. Ionako, ako ‘zapnete’ – ne brinite, vaši učenici će vam pokazati što činiti.